- Piše: Darko Jovović

Da je Ratko Deletić bio zaista pjesnička i književna gromada i danas potvrđuju njegova sabraća po peru. Neki od njih su za života obećali Ratku, onako u šali, da mu, ako prije ode, neće grob tako lako zaboraviti. To mu je obećao i publicista Branislav Otašević u momentu kad mu je Ratko u jednoj andrijevičkoj kafani, predosjećajući da mu je smrt blizu, ostavio oporuku da nešto kaže kad, kako je isticao, zemljom utoli tugu. To obećanje Otašević je ispunio i ovog ljeta, kada je zajedno sa Dragomirom Dalem Ćulafićem, Davidom Lalićem, Goranom Kikovićem i potpisnikom ovih redova, besjedio nad Ratkovim grobom u Gračanici u želji da se od zaborava sačuva jedna velika književna veličina, koja svijetli u dugoj koloni pisaca poniklih ispod Komova. Otašević i ovoga puta izusti da se ime Ratka Deletića i dalje, deceniju nakon njegove smrti, u Vasojevićima, ali i šire, izgovara sa posebnim prizvukom poštovanja. On sa nekom posebnom sjetom reče da mu se uvijek kad se približava Gračanici čini da iz Ratkovog molitvenog glaskanja odzvanja tuga zavičajna i strah od dolazećih vremena, nastavljajući:
– Ratko je otvarao zavičajna vrata i kad nije bilo prolaza u vremenima čekanja, opomene, samoće, stradanja... Svojim poetskim glaskanjem uvjeravao je da je zavičaj mjesto gdje se čovjek rađa i umire i gdje treba zauvijek da počiva. Zato je Ratku ovdje najtoplije. On se tu, na Jasenu, i dalje moli za naše spasenje, iako je prije deset godina odložio svoje oštro pero, koje je ispisalo knjiga i knjiga, kao trajno svjedočanstvo o njemu i nama, razapetim između dobra i zla – istakao je Otašević ovoga ljeta nad grobom Ratka Deletića.
A da je tišina, zaista, uokvirila Ratkovo poslednje počivalište uvjeriće svako ko se uputi ka Jasenu, mjestu gdje počivaju njegovi poetski, boemski, sanjalački i ljudski zanosi. To dok smo stajali pored Ratkovog groba posvjedoči i pjesnik Dragomir Dale Ćulafić, riječima:
– Imali smo siromašno i bogato djetinjstvo. U mladosti osjetili i slast djevojačke usne, i strah od zmijskog ujeda, zajednički nam bili i sijev munja i udari gromova nad Zeletinom, docnije zapjevali iste pjesme, iz grla bijela, zamomčeni, ja, istina nešto ranije, čežnjivi, odlazeći i vrajući se sa igranki, odlazili u bijeli svijet, istina, svak svojim puteljkom i stazom, on prešavši prvi most preko Lima, podižući, kasnije i cijelog vijeka, svoje pamtljive mostove prijateljstva – naglašavao je Ćulafić, dodajući da je Ratko cijelim svojim bićem bio posvećen zavičaju.
– Uvijek smo se sretali u zavičaju, iako ga nijesmo nikada napuštali. Sretamo se i danas dok se ponovo poklanjam njegovim sjenima. Zavičaj je uvijek bio u nama, u našoj pjesmi, kud god otišli, mirisali smo na naše livade, na našu šljivu, na naše kazane. Drugog kosmosa osim zavičaja mi i nijesmo imali; zavičaj nam bio najtoplije ognjište u njemu, ma gdje se zadesili, k njemu smo vazda ispružali ruke, polako smo starili, istina ja brže, i opet uz onu našu: „Garo, jade, ostaro sam, poznala me ne bi ko sam...” – izusti Ćulafić.
I zaista, pišući svoje poslednje stihove, Ratko je okončavao svoj ovozemljaski boj i pohode ovjekovječene lirskom notom izniklom iz kućnog praga, iz duše njegovih Vasojevića. Iz tih stihova izvirala je tuga, grijući njegova nemirna stopala spremna da se utope u vječita nestajanja.
I dok smo stajali pored Ratkovog groba, čitajući svoje stihove, David Lalić ustvrdi da pjesnici ne umuru, već da samo prelaze iz svijeta u svijet.
– Ratko se preselio iz jave u nadjavu ostavljajući iza sebe nešto što priliči samo odabranima, spremnim da vjeruju u pjesmu i njenu božansku moć – konstatovao je Lalić.
Sjećanja na susrete sa Ratkom Deletićem evocirao je i Goran Kiković osvrćući se na njegovu rodoljubivu i patriotsku poeziju posvećenu Kosovu i Metohiji.
– Ratko je nekoliko godina živio i radio u Prištini, ali mi se i danas čini da on nikada nije ni odlazio sa Kosova i Metohije, te svete srpske zemlje. Čini mi se da on i dalje tamo pjeva, bez staništa, opkoljen strahom i nadom, tražeći duhovno ozdravljenje naroda svog – istakao je Kiković, naslonjen na Ratkov spomenik u Gračanici.
I, zaista, nosio je Ratko preteško pjesničko i istorijsko breme na svojim plećima, vidao rane u bijelom prostranstvu Komova, utapao suze u jauke Lima. I dok smo se udaljavali od njegovog vječnog počivališta na Jasenu, imao sam utisak da te suze, zaogrnute avgustovskim suncem, iz tišine rodne mu Gračanice, uviru u srca svih onih koji su prepoznavali Ratkovu borbu pravednika.
(NASTAVIĆE SE)